Ivica Dačić „Bez tajni“: Moja karijera je praktično u malome istorija Srbije

Srpski političar, aktuelni predsednik Socijalističke partije Srbije (SPS) i Narodne skupštine Republike Srbije, Ivica Dačić govorio je u emisiji „Bez tajni“ sa Dejanom Kljajić, medijske mreže Info24, o detaljima iz privatnog života, ali i političkoj karijeri u koju je zaplovio sa 23 godine.

Dačić je diplomirao na Fakultetu političkih nauka (FPN) Univerziteta u Beogradu i odmah po završetku studija počeo je da gradi političku karijeru kao član SPS. Bio je prvi predsednik mladih socijalista Beograda od 1990. godine i portparol SPS od 1992. do 2000. godine, a  funkciju predsednika Gradskog odbora SPS Beograda vršio je od 2000. do 2003. godine.

Dačićev uspon u partiji, na čijem čelu je od decembra 2006. godine, pratio je i napredak u obavljanju državničkih funkcija od narodnog poslanika do premijera, ali je čini se najviše traga  ostavio vodeći Ministarstvo spoljnih poslova Srbije.

„Svakako da mi je jedan od najvećih uspeha to što sam završio sve škole i fakultet sa najvišim ocenama, sa peticama i desetkama. Druga stvar jeste što sam na poslu na kojem sam radio doprineo da se ostvare neke stvari koje će ostati važne za istoriju zemlje, kao što je na primer povlačenje priznanja Kosova i Metohije od strane 19 zemalja“, izjavio je Dačić za emisiju „Bez tajni“.

Kao najveći uspeh u svojoj karijeri izdvaja i to što je, kako kaže, uspeo da sačuva svoju normalnost i što nije dozvolio da ga politika opije.

„Jer najveći ispit za svakog čoveka jeste pitanje vlasti odnosno moći. Treba izdržati to kada ste na vlasti da ostanete normalan, a tako treba izdržati i kada niste na vlasti da ipak sačuvate svoje dostojanstvo i svoju normalnost. U tom smislu je i moja porodica jedan od mojih pozitivnih rezultata. Deca su mi već velika, sin ima 21 godinu, ćerka 15, to je moje najveće blago. Sve drugo je prolazno, a to je nešto što ostaje iza nas“, naglasio je Dačić.

Zanimljivo je da je Dačić završio studije FPN-a na novinarskom smeru i do ulaska u političke vode na kratko se bavio novinarskim poslom radeći u tada prestižnim novinama Duga i Radio Beogradu, a kao nosilac nagrade „Borivoje Mirković“ (dodeljuje se za najbolje studentske radove u tri kategorije – novinski članak, prilog za radio-emisiju i prilog za TV emisiju) ponuda za zaposlenje stigla je i iz Radio televizije Srbije.

„Oduvek sam voleo da se bavim nekim javnim poslom i onda me je život odveo u politiku i veoma rano sam počeo da se bavim politikom. Sa 23, 24 godine sam postao politički aktivan, ne da budem samo član stranke nego da obavljam određene funkcije. Bio sam prvi predsednik mladih socijalista Beograda 1990. godine. Sa 25 godina sam postao član Glavnog odbora SPS, a sa 26 narodni poslanik i portparol stranke i ja više nisam mogao da se bavim novinarstvom. Ne možete jedan dan da budete portparol stranke, a drugi dan da pišete tekstove. Možete ali niste u pravom smislu reči novinar. Nisam se u suštini bavio novinarstvom, ali ima vremena“, rekao je Dačić.

Odgovarajući na pitanje o najtežem trenutku u karijeri, Dačić je izdvojio događaje vezane za petooktobarsku revoluciju 2000. godine.

„Moja karijera je praktično u malome istorija Srbije zato što sam prošao kroz sve probleme sa kojima se Srbija suočavala od raspada bivše Jugoslavije pa do ratova, sankcija, bombarodavnja Srbije, 5. oktobra, događanja posle 5. oktobra, terora i hapšenja koje smo doživljavali od strane DOS-a, izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu, problema unutar partije, zatim mog izbora za predsednika partije pre 15 godina i raznih ključnih političkih izazova,  tako da ne bih mogao da izdvojim neki trenutak jer smatram da je sve to neki kontinuitet“, naveo je Dačić.

Međutim, ocenio je da je najteži period za SPS svakako bio 5. oktobar 2000. godine zato što to nije bila, kako je rekao, obična smena vlasti jer je praktično „vlast osvojena na ulici“.

 „Ne ulazim u to da li su izbori bili regularni ili nisu, da li je Milošević bio u pravu što je osporavo rezultate ili nije, kakvi su uopšte bili ti rezultati, jer DOS je proglasio pobedu Koštunice iako nisu ni prebrojani svi glasovi, i na kraju su i spaljeni ti materijali tako da niko nikada ne može da utvrdi da li je zaista Koštunica pobedio Miloševića u prvom krugu ili je istina ono što je Milošević pričao da mora da se ide u drugi krug. Ali do drugog kruga nije ni došlo, desio se 5. oktobar“, ispričao je Dačić.

Posvedočio je da su nakon 5. oktobra najveći broj onih koji su bili u rukovodstvu stranke „preko noći prebegli na drugu stranu“ i nastala je situacija da se „najviši funkcioneri stranke odriču i Miloševića i partije putem saopštenja preko Tanjuga“.

„Moram da kažem da nisam pripadao tom nekom krugu idolopoklonika, imao sam neka svoja mišljenja i možda je bilo razloga i ja da se ljutim.  Ja sam imao neslaganja neka sa Miloševićem jer on je uvek hteo da forsira neke kadrove koji nisu imali podršku u stranci a to je uglavnom bilo zbog nekih uticaja koji su išli sa strane pre svega iz Jul-a. Posle 5. oktobra mi smo pričali, znate da je bilo pritisaka da on više ne treba da bude predsednik stranke. On je mene zvao i rekao mi slušaj ja neću više da budem predsednik, jedino ti možeš da me naslediš, i ja ću biti izabran za predsednika na Kongresu, to je bilo posle 5. oktobra, i ja ću se onda povući i rećiću da ćeš ti to da nastaviš. I bio je Kongres, on je izabran a nije se povukao. I šta je trebalo ja da uradim? Da kažem napustiću stranku? Ne. Ja sam ostao i ekipa ljudi koja je ostala zajedno tu sa mnom i sa plejadom tih relativno mlađih ljudi, ljudi koji nisu imali neke visoke funkcije, vi danas u SPS-u nemate u rukovodstvu ljude koji su bili na visokim mestima pre 2000. godine, i uspeli smo da sačuvamo partiju. To je bio jedan ključan period i to je bilo veoma važno da se vidi da li partija uopšte može da opstane ili ne i to su bili najveći izazovi u karijeri“, podsetio je Dačić.

Svaki drugi dan kaže pomisli da mu je dosta dvega ali to tvrdi „traje pet minuta“.

„Čovek mora svaki dan da se preispituje. Ja ne pripadam kategoriji onih koji smatraju da sve što se radi da se radi idealno. Uvek se može više, uvek se može bolje. Zašto čovek kaže da mu je dosta? Kada mu je dosta licemera, onih koji nemaju nikakve principe nego samo rade iz interesa i kada nekada ne vidite svrhu da se dalje borite. Ali ceo život je borba, tako da nema izlaza iz te borbe, da nastavite da se borite ili da se predate. Ja ipak nisam taj koji se predaje “, poručio  je Dačić.

Govoreći o diplomatskoj aktivnosti koja je rezultirala da 19 zemalja povuče odluke o priznanju Kosova i Metohije kao nezavisne države, Dačić je rekao da je do tada u svetu bilo sporadičnih slučajeva da neko prizna  neku državu pa da kasnije povuče priznanje navodeći primer Zapdne Sahare koju je čak i SFRJ priznala a kasnije povukla priznanje zbog Maroka.

„Mi smo doprneli i da se izmisli termin koji bi to obeležavao pa su to počeli da zovu otpriznavanje. Jednostavno, ja sam pitao predsednika Vučića, pošto me je jedan broj mojih prijatelja i saradnika terao da krenemo da radimo na tome, ja se nisam time bavio do 2015. godine ali kada sam postao ministar spoljnih poslova 2014. godine i kada je počelo u UNESCO da se raspravlja o tome ko će kako da glasa za prijem Kosova u UNESCO, shvatio sam da mi u stavri ništa nismo uradili na našim interesima i shvatio sam koliko mi loše stojimo bez obzira što je to pitanje i dalje bilo nerešeno u smislu toga da li je Kosovo država ili ne u smislu toga koje su zemlje priznale a koje nisu, ali veliki deo toga se odvijao sam od sebe bez aktivnog učešća naše države. Niko nije otišao u te zemlje da im objasni da je to naš interes. To su uglavnom bile zemlje koje su bile naši dugogodišnji prijatelji još u vreme Tita i pokreta Nesvrstanih. Tako da je taj deo bio neki pionirski posao za koji nismo ni slutili da može da dovede do tolikog broja zemalja koje će povući priznanje. Sećam se da je prva zemlja koja je povukla priznaje bio Surinam… To je bio pokazatelj da je to moguće i da mnoge zemlje nemaju predstavu o čemu je reč i koliko je to nama važno i da im niko nije ponudio saradnju“, objasnio je Dačić.

Mnoge velike sile počele su  da gledaju „sa podozrenjem na te naše aktivnosti i tražile su  da mi to prestanemo“ i pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evrospke unije (EU) i drugih zemalja napravljen  je dogovor o moratorijumu od godinu dana i sa naše i sa prištinske  strane, izjavio je Dačić.

„Ali uspeli smo da ostavrimo jedan istorijski cilj a to je da manji broj zemalja sada priznaje Kosovo nego onaj broj zemalja koje ne priznaju Kosovo. Oni više nemaju nigde većinu“, ocenio je Dačić.

Komentrišući pandemiju Kovida-19, Dačić je primetio da su sve velike pandemije uvek trajale dve godine bez obzira na to šta se radilo.

Samtra da bi iz svega trebalo da se izvuče pouka za budućnost jer je veliko pitanje šta nas čeka i da li možemo da se pripremimo i u zdravstvenom smislu ali i organizacionom pogledu.

Dačić je rekao da je primio rusku vakcinu.

Dačić je poznat i kao veliki zaljubljenik u sport i navijač Partizana a obavljao je i funkciju predsednika Košarkaškog kluba „Partizan“ iz Beograda i potpredsednika Jugoslovenskog olimpijskog komiteta.„Kada bi se ja pitao ne bi dovodio strance. To nisu stranci koji su kvalitetni, to su otpaci od igrača. Zar je naša srpska košarka spala na to? Čim taj neko dođe da igra za 100, 200, 300 hiljada, znajte da od toga nema ništa. Mi kada smo bili najbolji nije bilo stranaca. Ne znam zašto to rade naši klubovi? Misle da im je jednostavnije da dovedu nekog stranca ili neko tu uzima pare. Treba stvarati igrača. Partizan je bio poznat po tome što je stvarao igrače i to mislim da treba da bude i u drugim sportovima“, rekao je Dačić svestan da je danas teško ostavriti tu misiju.

Podsetio je da nikada nije bio na čelu nekog fudbalskog kluba i ocenio da je „velika sramota za klub“ da se Partizan dovodi u vezu sa članovima organizovanog kriminala koji su neovlašćenim prisluškivanjem predsednika Srbije Aleksandra Vučića i nejgove porodice rušili ustavni poredak zemlje i koji su sumnja se pripremali njegovu likvidaciju.

„Mislim da Partizan mora da se ogradi od svega toga, da pronađe drugi put, da izađe iz toga časno jer ovako će pasti ljaga na klub, ispašće da je Partizan bio logististička baza za tako nešto i zato je veoma važno da ljudi iz Partizana budu toga svesni“, smatra Dačić.

Odgovarajući na pitanja o privatnom životu, Dačić je u emisji „Bez tajni“ podsetio da je rođen 1. januara 1966. godine u Prizrenu, ali da se sa porodicom veoma brzo preselio u Toplicu gde mu je otac koji je bio milicioner dobio prekomandu i sve do Gimanzije je bio u Žitorađi.

Otkrio je da je od malih nogu voleo da se bavim javnim poslom i da je sa četiri ili pet  godina u Novostima izašao tekst o njemu naslova „Enciklopedija u kratkim pantalonama“ jer je  već tada znao sve predsednike država, nazive reka, planina, glavne gradove i slično zbog čega mu je kada je krenuo u školu prvi razred bio dosadan jer je sve znao.

„To je bilo jedno srećno vreme. Nije bilo mobilnih telefona, igrica, aplikacija raznih, igrali smo se,nekako je bila veća društvenost“, posvedočio je Dačić.

Reako je da supruga Sanja ne voli javnost i kaže da ona smatra da je privatnost sigurna luka za nju i za sve članove porodice.

Neizbežna tema bila je i ljubav prema pevanju, a Daćić je kratko prokomentarisao: Ko peva zlo ne misli.

Kolubaraki Info

1 Komentar

  1. Slavica
    March 15, 2021 - 3:02 pm

    Gledala, odlican je bio Ivica. Sve pohvale za emisiju jer konacno da vise slusamo neke lepe teme a ne samo politiku.

    Reply

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *